Žena u Domovinskom ratu

Ispričat ću Vam priču kako se ratni vihor i njegovo «ludilo» pomiješalo sa mirisom parfema, šminkom, suknjicama, štiklicama, nakitom i torbicama te bezbrižnim i povjerljivim razgovorima o ljubavima, poslu, modi, djeci, muževima i pečenju kolača. Biti će to jako teško i nespojivo ali vratimo se u te nesretne ’90-e kada je sve i počelo.

 

Svi se sjećamo «balvan revolucije» i onoga što je uslijedilo poslije. Pitate se zašto smo se uključile u rat, a nismo morale; pa to je bar jednostavno: trebali ste nas kao što nas trebate i danas.
Tih ratnih godina trebali ste suborce, administratore, skladištare, bolničare, kuhare, doktore, pralje, novinare i ne znamo ni same što je sve zahtijevao i trebao zahuktali ratni stroj. Ali isto tako trebali ste prijateljice, majke, žene, kćeri i sestre. Trebali ste osmijeh, rame za plakanje, nježnu ruku za povijanje rana, zagrljaj ohrabrenja i utjehe, toplu riječ podrške. Da trebali ste nas i bile smo tu. Bile smo hrabre i jake jer ste to trebali. Sve smo izdržale zbog Vas i zato smo obukle odoru i čizme, uzele pušku. I dalje smo bile našminkane, mirisne, kosa skupljenih pod kapu ili šljem i bile smo i dalje žene.

 

Da ranjavane smo, ginule smo, nestajale i poslije umirale od posljedica rana i rata. Neke su tu rođene, tu su živjele a neke su došle s postrojbom u kojoj su bile.One koje smo preživjele Domovinski rat nosimo teške rane na duši, ali i dalje smo tu; i nadalje smo: majke, žene, kćeri i sestre.
I zato ne zaboravite, jer trebali ste nas, i bile smo tu za Vas jer mi smo samo žene.

 

Verica Marunček