Sjaćanje …

Sjedim pred papirom na kojem bi trebala napisati nešto o sebi. O svim ovim godinama a u meni se bude tuga, jad i bijes. Gotovo isti onaj bijes koji me obuzeo daleke 1991. godine. Otišli su mi prijatelji u Borovo selo gdje su, kako su. Ujutro tuga, jad, plač i bol. Osjetim u sebi nešto što me tjera da odem sa posla da potražim nekoga tko će mi pomoći, kako se uključiti. Sretna sam jer sam našla način da pomognem i krećem u rat. Većinu vremena si euforičan jer pomažeš, osjećaš se korisnim, osluškuješ Vukovar, dočekuješ dečke i od njih iz prve ruke čuješ što se događa, šalješ pomoć i misliš kako ja teta iz vrtića mogu bilo što još dati. Učim se i svim vještinama koje dečki posjeduju jer da te prihvate moraš ponekad biti i bolji od njih.

 

A tada postaješ rastrgan između djece kojoj si jedini roditelj i dužnosti koju si sam namećeš. Na svu sreću tu je baka; oslonac i pomoć. Dežuraš, trčiš na brifinge, držiš tečajeve prve pomoći, učiš se svemu. A onda kao grom iz vedrog neba jave ti da ti je mama poginula i sve se ruši kao kula od karata. Ne možeš kući jer granate bjesomučno padaju a ti staviš srce sa strane, stegneš ga što više možeš da ne plačeš jer drugi od tebe očekuju da budeš jaka. Djeca su hvala Bogu bar taj dan bila na sigurnom, ne u Vinkovcima.

Gubiš nešto najmilije a moraš dalje, moraš. Toliko toga moraš a pitaš se kako. Kad je prošao taj šok sve ti je lakše zbrineš djecu i nastaviš. Pokušavaš živjeti, funkcionirati a onda još gore. Svaki dan osluškuješ i pitaš se tko je slijedeći na redu. Pitaš se da li si to ti, da li je to moja mala sestra koja je samnom. Vrijeme prolazi a tebi postaje pomalo svejedno gdje si, na terenu u bazi. Bitno je samo da su tvoji najmiliji daleko. Koliko sam se samo puta u noći kad ne padaju granate probudila i pitala da li sam još uvijek živa i da li je gotovo. Nije bilo gotovo a nešto me tjeralo dalje.

 

Na moju sreću i sreću moje djece ja i njihova teta smo živi. I onda kad se malo smirilo nisam se vratila u vrtić već nastavila jer nisam bila ona koja sam bila kad sam odlazila. Nisam mogla slušati o svakodnevnim stvarima već o terenu o tome što još treba napraviti što još nije gotovo a nije bilo gotovo. Stalno te nešto tjera još i dalje a onda naglo staje i stojiš i pitaš se gdje si kad su ti prošle sve ove godine gdje se ti bila sve ovo vrijeme. Pitaš se sjećaju li te se tvoji dečki s kojima si dijelila dobro i zlo kojima si bila i sestra i mati. Zdravlje me polako napušta jer stup organizma popušta.

Danas puno godina poslije još se pitam sjećaju li me se moji dečki i cure i da li su živi. Svaki dan gledam parte i pitam se pitam se kad će doći i moj red. Sada živim i pitam se da li je to sve što sam prošla bilo vrijedno je li danas sam zaboravljena, puna problema i opet se kao i na početku pitam kuda i kako dalje…

 

Ljiljana Poje