Moja ratna priča

Zovem se Verica Marunček, imam 44 godine i dolazim iz Vinkovaca. Pokušat ću Vam ispričati svoju ratnu priču, zašto i kako sam se uključila u obranu domovine, u rat.

Danas bih Vam rekla iz domoljublja, rodoljublja, patriotizma ili već kojom se riječi može opisati osjećaj pripadnosti nečemu velikom kao NAROD, ali te ’91., ne znam …

 

Bila sam mlada ali i dovoljno stara da donosim važne odluke o svom životu. Studirala sam, bila udana više od godinu dana. I planirali smo život kao i svi mladi ljudi: sretno i bezbrižno; a onda se dogodio Krvavi Uskrs pa Borovo selo …

Jednostavno je došlo vrijeme da se organiziramo i branimo. Otišao je suprug, pa otac, brat, svekar, prijatelji i nisam mogla drugačije nego da idem i ja.

Preko tadašnjih Mjesnih zajednica, Policije, pa do Zbora Narodne Garde. Od istočnog i zapadno Slavonskog, Posavskog do Južnog bojišta. Ni sama ne znam gdje sam sve bila i kroz koliko postrojbi prošla: od jedinica za specijalne namjene MUP-a, 1. brigade, 204. i 5. brigade.

Što sam radila?! Pokušat ću Vam dočarati što su bile moje dužnosti; jedna od mojih prvih ratnih dužnosti je satnijski dočasnik tadašnji tzv. ćato, što bi trebalo značiti pisar. Da bila sam: administrator, skladištar, borac, bolničar, kuhar ali i kad je trebalo: prijateljica, majka, žena, sestra, rame za plakanje, zagrljaj ohrabrenja; sve to u jednoj osobi sam bila. Kako i ne bih bila kad sam bila jedina žena među njih više od stotinu koji su se maksimalno trudili skloniti me i zaštititi od tih ratnih strahota, poštedjeti me nekih stvari, pa kako onda da ne budem sve to, kako da ne sakrijem strah, bol i suze kad sam im bila, kako su znali reći, svjetionik u mraku – kad možeš ti moramo i mi.

 

Bilo je gadno, bilo je bolno i krvavo i tako kroz nekoliko godina, dužnosti i postrojbi. Dočekali smo «Bljesak» pa zatim «Oluju» i napokon prekid rata. Da napokon je stalo, nema više fijukanja metaka i gelera ali još uvijek jako boli.

Dolazi vrijeme obnove i uz sve rane vraćanje «normalnom» životu; trenutak odluke što i kako dalje; ali ja kao pred zidom; ne znam i ne mogu …

Da nastavim studij – jednostavno ne mogu ja to. Da osnujemo obitelj – djeca, ne mogu ni to i nikada i neću moći jer rat je uzeo svoj danak i zdravlje. Tješi me jedino što imam podršku supruga i obitelji jer nas je veći dio prošao što i sama pa ćemo si pomagati u teškim trenucima. Ne smijem zaboraviti ni ratne drugove, što ženske, što muške jer i oni su mi postali obitelj, oni su mi dragocjeni.

Pokušat ću potisnuti ono ružno i bolno – jednostavno zaboraviti. Ali i sa veseljem se prisjećati onih kojih nema, koji su dali najviše – svoj život i koji mi sada jako, jako nedostaju. Sjetiti se onih rijetkih trenutaka radosti i smijeha koji su se događali u ratnom «ludilu».

I odlučila sam, ostat ću u Oružanim snagama i kao mala kapljica u moru truditi se doprinijeti njenom razvoju i rastu. I tako sveukupno 18 godina provedenih u odori i u Oružanim snagama. Jako sam ponosna na to i da moram, opet bih, jer to je jače pod mene bez obzira koliko ožiljaka nosim na duši i tijelu.

Već dvije godine sam u mirovini, van odore, i život ide dalje, ali još uvijek me stižu ratne rane, još uvijek mi nedostaju isti ljudi ali se trudim da ih ne zaboravim.

Pa tako i kroz rad ode Udruge, kao njezin član, želim kao mali kotačić pridonijeti tome da se neke stvari nikada ne zaborave i da se priča o obrambenom Domovinskom ratu priča istinito, onakva kakva je zapravo i bila, a na to imam pravo jer sam i ja njezin dio.

 

Verica Marunček